Foto: 123rf

NIJE lako susprezati emocije, to znaju i djeca i roditelji.

No dok je kod curica plač češće dopušten i nekako uobičajen, od dječaka se očekuje da budu "manje osjetljivi" od djevojčica, a takva su očekivanja nerealna i loša. Zato što ni same suze nisu loše.

Naime, sretni i uzbudljivi događaji također podižu adrenalin, a suze radosnice postaju odličan ispušni ventil da se organizam oslobodi tenzija. Osim toga, suze čiste dušu i liječe emotivne rane.

U teškim situacijama, roditelji, a prije svega otac kao glavni uzor muškom djetetu, trebali bi zagrliti sina i dozvoliti mu da plače koliko želi. Plakanje nije rezervirano samo za djevojčice, roditelji koji brane sinovima da plaču čine veliku pogrešku. Između šeste i sedme godine počinju prihvaćati društvene norme i pravila, među kojima je i ono da su ''suze znak slabosti'', te da muškarci moraju biti jaki i nikada ne smiju plakati.

U tom uzrastu, očevi su glavni uzori sinovima, a u normalnim okolnostima gotovo je nemoguće vidjeti suze u tatinim očima.

U želji da se identificiraju s njima i postanu "pravi muškarci", dječaci zadržavaju suze, a kada ne mogu kontrolirati emocije, nakon toga osjećaju da su pogriješili i ispali slabići.

U tom uzrastu je tatina podrška i utjeha puno važnija od nježnog maminog zagrljaja, jer se od sedme godine dječaci počinju osamostaljivati od majčinog zaštitničkog okrilja pokušavajući izgraditi muški identitet.

Kako dijete raste ima sve manju potrebu plakati zbog svake sitnice, što znači da postaje zrelije i ne doživljava sve toliko emotivno. Pohvalite ga zbog toga, ali važno je i da ga naučite da suze nisu znak slabosti.

Ako ono vjeruje u to i krije suze ili ih zadržava, pokažite mu snimke i slike poznatih muškaraca, sportskih junaka, koji bez straha pokazuju emocije.